Nobelova nagrada za hemiju – veće nije uvijek i bolje

Nobelova nagrada za hemiju – veće nije uvijek i bolje

Veće nije uvijek i bolje. Ko sumnja u to dovoljno je da pogleda eksploziju računarskih performansi u prethodnih pola stoljeća. To je bilo moguće konstantnim smanjenjem komponenti od kojih je sastavljen jedan račuanrski sistem. Da, jedan od tih sistema je i uređaj na kojem upravo čitate ovaj članak. Takav progres je naučnicima dao podstrek da krenu u istraživanja u različitim naučnim disciplinama gdje bi upravo takvo smanjenje donijelo slične benefite. Jedna od takvih oblasti koja je balansirala između "uspinjanja do zvijezda" i "kruzificiranja" jeste i nanotehnologija.

Trojac koji je za svoj naučni rad dobio Nobela za hemiju su Jean-Pierre Sauvage, J. Fraser Stoddart i Bernard Feringa  za razvoj “molekularnih uređaja”. Naime, trojac je radio na razvoju molekula čije kretanje se može precizno kontrolisati te uz dovođenje odgovarajuće količine energije, mogu obaviti određeni zadatak. Sauvage sa Univerziteta u Strasbourgu, je nagrađen za svoj rad iz 1983 kada je uspio povezati dvije prstenolike molekule u jednostavni lanac. Nastavak rada je bio u rukama Stoddarta koji je zapravo kreirao "molekularni točak" - molekularni prsten koji se kretao po molekularnoj osi. Istraživanje je krunisao Feringa sa Univerziteta Groningen u Holandiji koji je uspio kreirati nano-motor, molekularni rotor koji se kontinualno okretao u jednom smjeru. Trojac je nakon toga zajedno nastavio raditi na istraživanju.

Nano mašine su već pronašle svoj put, pogađate, u medicini.