Ubija nas neaktivni stil života, a ne gojaznost

Ubija nas neaktivni stil života, a ne gojaznost

Studije pokazuju da možete biti debeli i u formi. Zašto smo onda toliko opsjednuti time šta jedemo, a ne koliko se krećemo?

Prema podacima biroa za statistiku Evropske unije, na osnovu istraživanja o zdravstvenoj slici u Evropi, malo manje od jedne četvrtine žena i skoro isto toliko muškaraca u Velikoj Britaniji je gojazno.  U međuvremenu, Džejmi Oliver nastavlja sa kampanjom poboljšanja ishrane u školama, traži od premijera da se ovaj problem ne zanemaruje i ponovo ističe da stopa gojaznosti u Britaniji vrtoglavo raste.

Međutim, suština problema nije u tome. Gojaznost nije ono što nam uništava zdravlje i život. Na osnovu podataka iz studije Cooper Centra, naučnik Steven Blair koji proučava fizičku aktivnost i njegove kolege, došli su do zaključka da možete biti debeli i u formi.  Istraživanje je pokazalo da je u pogledu rizika od smrti, bolje imati višak kilograma i biti aktivan nego biti prosječne težine i neaktivan. Blair smatra da je fizička neaktivnost najveći zdravstveni problem XXI vijeka.

Ipak, umjesto da obratimo pažnju na svoj neaktivni stil života, mi smo opsednuti debljinom. Jednostavno ne možemo da se uzdržimo od stajanja na vagu i to je osnovna karakteristika programa za mršavljenje.  Fizička aktivnost je skoro uvijek na drugom mjestu, i to samo zato što nam pomaže da smršamo. Ovakvo gledanje na stvari dodatno podržavaju kampanje i mediji, ali opsjednutost težinom i brojem kilograma koje treba da izgubimo nam ne pomaže da živimo duže i zdravije niti umanjuje opterećenost zdravstvenog sistema.

Kampanje, kao što je inicijativa Change4Life , kombinuju savjete o ishrani i konzumiranju alkohola sa prijedlozima fizičkih aktivnosti, ali poruka mora da bude mnogo direktnija. Ne treba kritikovati mlade i stare zbog njihovih navika u ishrani i brojki koje pokazuje vaga, već im ponudite mnogo konkretnije rješenje koje kaže da je fizička aktivnost preduslov za duži i zdraviji život.

Kada bi ponudili ljudima lijek koji pruža sve ove prednosti bez propratnih efekata, svi bi pojurili da ga probaju. Pilula koja obećava isti efekat, kao samo 30 minuta aktivnosti umjerenog intenziteta bila bi vijest dana širom svijeta. Ali, pošto nema novog čudesnog lijeka na tržištu i nema mitske super hrane, onda nema ni vijesti.

Međutim, dokazi su tu.  Fizička aktivnost može da smanji rizik od bolesti srca, dijabetesa tipa 2 i nekih tipova kancera i čak odloži početak gubljenja pamćenja. Prema riječima Karima Khana, urednika Britanskog žurnala za sportsku medicinu, za optimalno zdravlje potrebno je 60 minuta aktivnosti dnevno (poslije tog vremena zdravstveni efekat opada).

Ovde nije riječ o tome da svako treba da trči maraton ili odvoji vrijeme i novac koje nema da bi išao u teretanu svakog dana. Za mnoge ljude, ovo su neostvarivi ciljevi koji vode ka osjećanju neuspjeha i vraćaju nas na pogrešan put opsjednutosti gubitkom par kilograma zato što nam zadovoljavajući rezultat na vagi daje osjećaj trenutnog olakšanja u pogledu stalnog prebacivanja koje potiče od nas samih i društva u cjelini.

Umjesto toga, treba da se vratimo fizičkoj aktivnosti koju je moderan život istisnuo iz naše svakodnevne rutine. Pola sata aktivnosti zahtjeva napor, ali barem može da se podijeli u vježbanje od po 10 minuta i postane dio života bez pronalaženja rupe u dnevnom rasporedu – a što je najvažnije od svega, predstavlja nešto nad čim imamo kontrolu.

Pozitivan cilj će uvijek biti daleko privlačniji nego stalna kritika ljudi zbog njihovih navika u ishrani ili upiranja prstom u višak kilograma. Usko gledanje vlade, kampanja i pojedinaca na problem gojaznosti treba da se promjeni, a ako ne možemo da se oslobodimo svoje opsesije, barem se stajanje i silaženje sa vage računa u aktivnost ako se radi dovoljno često.

---

b92