Najveći objekti koji su pali nazad na Zemlju

Najveći objekti koji su pali nazad na Zemlju

U zadnjih mjesec dana na Zemlju su pala dva satelita, prvo UARS američke svemirske agencije NASA, 24. septembra, a zatim i njemački ROSAT, 23. oktobra. Imali smo sreće, nije bilo povrijeđenih, niti je načinjena materijalna šteta, ali ovi su događaji skrenuli pažnju javnosti na problem velikih količina svemirskog 'smeća' koje je isključivo naša krivica. Ostaci satelita, raketa i ostalih predmeta stvorenih ljudskom rukom, često godinama ostaju orbitirati oko naše planete i predstavljaju ozbiljan problem za aktivne satelite – sudar pri tim brzinama skoro po pravilu pravi višemilionske štete ili čak u potpunosti onesposobi pogođeni satelit, pretvarajući i njega u još veći komad opasnog smeća.

Ipak, puno češća varijanta je da takvi predmeti  krenu padati nazad na Zemlju. Veliki dio sagori prilikom ulaska u atmosferu i prođe nezapaženo ili bez većeg publiciteta, ali veći objekti se ipak uspiju probiti do površine. A neki od njih su zaista bili ogromni. Slijedi pregled do sada najvećih predmeta koji su pali na Zemlju.

Pegasus 2

Poznat i pod imenom Pegasus B, NASA-in je satelit lansiran 1965. godine. Bio je ukupne dužine 26 metara i mase preko 10 tona. Tri godine je prikupljao podatke o svemirskim tijelima koji prolaze blizu Zemlje, a zatim je proveo još 11 godina u orbiti. U novembru 1979. godine je bezopasno pao u Atlantski okean.

Skylab

Skylab je NASA-ina svemirska stanica lansirana 1973. godine i imala je tročlanu posadu koja se mijenjala u tri rotacije. Već prilikom lansiranja je bila teško oštećena, ali su je astronauti uspjeli osposobiti, što je prvi zabilježeni slučaj uspješne popravke u svemiru. Zadnja rotacija posade se na Zemlju vratila u februaru 1974. Iako je prvobitno planirano da u Svemiru ostane desetak ili više godina, gravitacija je ovu 80 tona tešku svemirsku stanicu izbacila iz orbite i ona je pala na Zemlju već 1979. godine. Pala je u Australiju, koja je potom zahtijevala odštetu koju NASA nikad nije platila. Tek 30 godina kasnije, 2009. kazna je plaćena skupljanjem dobrovoljnih novčanih priloga.

Kosmos 954

Iako je daleko od najvećeg na listi, ovaj sovjetski satelit je svakako bio najopasniji među njima. Lansiran je u septembru 1977. godine sa svrhom praćenja kretanja američkih nuklearnih podmornica. Energijom ga je snabdijevao nuklearni reaktor čija se jezgra prilikom lansiranja nije ispravno odvojila, zbog čega satelit nije uspio postići željenu orbitu. Pao je 4 mjeseca kasnije na teritoriji Kanade. Ukupno je pronađeno 12 ostataka, od kojih je 10 bilo radioaktivno. Najopasniji dio je zračio smrtonosnom jačinom od 1100 milisiverta, što je 100 puta više od dozvoljene. Primjera radi, nakon tsunamija u martu ove godine, radijacija oko oštećene japanske elektrane Fukushima Daiichi je bila nešto manja od toga i iznosila 1000 milisiverta. Kanada je za operaciju čišćenja i odlaganja otpada od SSSR-a potraživala nešto više od 6 miliona dolara, ali im je isplaćeno samo pola iznosa. Još jedan satelit iz ove serije koji je također imao nuklearni reaktor, Kosmos 1402 je zbog istog kvara 1983. godine pao u Indijski okean.

Salyut 7

Lansirana 1982. godine, posljednja je svemirska stanica u nizu sovjetskog Salyut svemirskog programa koji je započeo 1971. Bila je teška 22 tone, imala je dimenzije od približno 16 x 4 metra i služila je za testiranje pristajanja i spajanja drugih modula. Na stanici je u 10 posjeta ukupno boravilo više od 20  astronauta, uključujući i nekoliko međunarodnih gostiju. Ukupno su proveli preko 800 dana u Svemiru. Nakon što su se astronauti vratili na Zemlju, stanica je nastavila služiti za testiranje automatskog pristajanja. U trenutku pada na Zemlju 1991. godine, na stanicu je bio spojen modul Kosmos 1686, težak također oko 22 tone. Salyut-Kosmos se raspao iznad argentinskog gradića Capitan Bermudez, ali nije bilo žrtava.

Svemirska stanica Mir

Simbol uspjeha sovjetskog (a nakon raspada SSSR-a i ruskog) svemirskog programa, najpoznatiji i ujedno zadnji veliki projekat je svakako svemirska stanica Mir. Sastavljena je od više pojedinačnih modula koji su sklapani tokom 10 godina, od 1986. – 1996. Sa finalnim dimenzijama od 19 x 31 x 27.5 metara i masom od 130 tona, ubjedljivo je najveći objekat na ovoj listi. Zamišljena kao istraživačka stanica na kojoj će se izučavati tehnologije neophodne za trajnu kolonizaciju Svemira, Mir je skoro punih 10 godina neprekidno imao ljudsku posadu (3644 dana, rekord koji je tek prošle godine oborila ISS), ugostio je astronaute iz ukupno 12 zemalja, a ruski astronaut Valeri Polyakov sa 437 dana i dalje drži rekord za najduži pojedinačni boravak u svemiru. U orbiti je ukupno provela 15 godina, a na Zemlju se srušila 23. marta 2001. godine. Iako tehnički nije pala, već je kontrolisano oborena u južni dio Pacifika, svemirska stanica Mir zbog svoje veličine i značaja sasvim sigurno zaslužuje mjesto na ovoj listi.

Space Shuttle Columbia

Ako zanemarimo UARS i ROSAT o kojim je u zadnjih mjesec dana bilo sasvim dovoljno govora, pregled završavamo hronološki zadnjim velikim padom i jedinim koji je nažalost uključivao i ljudske žrtve. U okviru Space shuttle programa uspješno je obavljeno 27 misija tokom 22 godine, prije kobnog leta STS-107. Lansiran 16. Januara 2003. shuttle Columbia je već prilikom polijetanja pretrpio oštećenje na lijevom krilu koje je ostalo neprimijećeno dok nije bilo prekasno. Prilikom povratka iz orbite 16 dana kasnije, oštećena izolacija nije mogla podnijeti visoku temperaturu pri ulasku u atmosferu, što je dovelo do raspadanja kompletnog shuttlea. Svih 7 astrounauta je poginulo. Nakon pada na Zemlju, prikupljeno je preko 84.000 dijelova shuttlea Columbia koji su izloženi u Kennedy Space Centeru na Floridi. To je ujedno bio i zadnji let u nizu Space shuttle misija, a program je i službeno ugašen 11. oktobra prošle godine.

space.com / eAkademik