Uništenje Zemlje i njena moguća reinkarnacija

Uništenje Zemlje i njena moguća reinkarnacija

Iako zemlja vjerovatno  neće okončati 21.Decembra 2012., kako to predviđaju određeni Apokaliptičari, jedna je stvar ipak sigurna: Zemlja neće postojati zauvijek. Iako Zemljina budućnost ne izgleda baš blistavo, postoji mogućnost njene reinkarnacije u potpuno novi svijet.

Na kraju svojih života, masivne zvijezde mnoge veće od našeg Sunca eksplodiraju u vidu supernove, bacajući većinu sopstvenih planeta u duboki svemirski prostor u toku procesa. Nedavno, neki su istraživači su čak tvrdili kako su pronašli takve planete skitnice. Međutim, zvijezde kao naše Sunce oteknu u vidu crvenog diva nakon što se istroši nuklearno gorivo u njihovoj jezgri. Kao rezultat toga, nekih 5 milijardi godina od sada, Sunce će progutati unutarnje planete našeg sistema, Merkur i Veneru.

Eva Villaver, teorijski fizičar sa Univerziteta u Madridu, tvrdi kako nije sigurna da li će Zemlja preživjeti ovu fazu. Ukoliko Sunce izgubi mnogo svojih vanjskih slojeva ka svemiru, Zemlja će završiti u široj i bezbjednijoj orbiti. Ovome bi se mogli suprotstaviti efekti plime od strane sunce, koji su manje više istog reda kao oni od strane mjeseca, koji bi vukli Zemlju ka unutrašnjosti, gdje bi bila progutana od strane Sunca. „Ne znamo koji će od efekata biti najjači,“ tvrdi Villaver.

Krajnji ishod je čak i teže predvidjeti zbog uticaja koje će same planete imati na Sunčevu evoluciju tokom tog razdoblja. Sažimanje Venere i plimne interakcije sa Zemljom će usmjeriti energiju u  vanjske slojeve Sunca, tvrdi Villaver. Ovaj talas bi mogao prouzrokovati ispaljivanje još više materijala od strane Sunca u svemir, što će doprinijeti njegovom šarolikom gasovitom omotaču, kojeg astronomi nazivaju „planetarna nebula“.

Iako bi ovo pomoglo u preživljavanju Zemlje, njena ultimativna sudbina je već određena. Prema tvrdnjama astrofizičara Boris Gansick-a, postoji mogućnost da dođe do sudara između naše planete i Marsa, čime se Zemlja razbija u ogroman broj stjenovitih asteroida. Ili će talasi od sunčevog oteknuća uticati na Zemlju sa jednakim ishodom. U krajnjem stadiju Sunčevog umiranja, kada se pretvori u bijelog patuljka (zvijezda uglavnom sačinjena od elektro – degeneriranog materijala i velike gustine), Zemljin materijal bi mogao padati u toplu atmosferu patuljka. U stvari, nešto slično se moglo desiti u sistemu udaljenom 50 svjetlosnih godina.

Gansicke je predstavio osmatranja bijelih patuljaka koji su naizgled izmiješani sa ostacima planeta. Neka od njih pokazuju dokaze o diskovima što su sačinjeni od stjenovitih krhotina što ih okružuju. „Proučavajući ove planetarne krhotine ćemo saznati više o sastavu planeta koje su prethodno kružile oko zvijezde,“ tvrdi Jay Farihi, jedan od astronoma u istraživanju. Gansicke dodaje kako jedan bijeli patuljak, poznat kao GD61, ima višak kisika unutar atmosfere, nastalog vjerovatno od asteroida bogatih vodom. To bi mogli biti ostaci planete prethodno nalik Zemlji.

Međutim, postoje i tvrdnje kako će planete Zemljine veličine završiti u blizini bijelog patuljka, gdje bi mogle imati temperaturu pogodnu za stanovanje milijardama godina. To bi mogle biti planete druge generacije, ili jezgra planeta poput Jupitera koje su preživjele fazu „crvenog diva“ zvijezde. Nove planete bi se mogle stvoriti od ostataka srušenih svijetova, što bi za njih predstavljalo neki vid uskrsnuća.

reference: www.sciencemag.com